Kolumna By Mravac Plavac 1

Istom brzinom kojom  je korona prevedena u precizniji i malo manje simpatičan COVID-19, svijet je postao nepoznato mjesto. Gradovi su opustjeli, liječnici ušli u astronautska odijela, a komunikacija, zbog mjere socijalne distance, počela je nalikovati vulkanskom pozdravu.

Život kakav smo poznavali ispaljen je negdje u svemir, a stvarnost koja nas je dočekala više nalikuje filmu nego bilo čemu stvarnom. Kad sam par dana nakon zagrebačkog potresa zakoračio u centar, sjetio sam se onih pingvina koje su pustili da bauljaju jednim akvarijem u Chicagu, do daljnjeg zatvorenim za posjetitelje. 

Osjećaj nevjerice vjerojatno je bio sličan njihovom.

Ilica onako proljetno lijepa, izlozi još uvijek poznati i puni, ali sve kao da vidim prvi put. Kao da hodam po staklu.

Podsjetilo me to na početke u dizajnu, dobrovoljne prekovremene sate, brigu oko svake tkanine i haljine koja će iz te tkanine nastati. Oko svakog šava. Hod po staklu. 

Podsjetilo me i na neku videoigricu u kojoj uporno zaobilazim prepreke, kako na ulici tako u salonu. Iako, na ovom drugom planu još uvijek nekako balansiram budući da radim s istim krojačicama kao prije, a na lica ljudi namontirali smo maske našeg dizajna. Sve to donekle su olakšale isplate minimalnih plaća i činjenica da smo oslobođeni plaćanja najma prostora.

Na kraju, kad se podvuče crte, čini mi se da nas je ova "videoigrica" upravo tome mogla naučiti. Kako početi iznova i kako komunicirati. Pronalaziti bolja rješenja. Više proizvoditi i brže distribuirati. Kako, prije svega, razumjeti, budući da smo svi u navedenom razdoblju bili podjednako ranjivi. Podjednako neimuni.

Kako u novom i nepoznatom pomalo i uživati, kao oni pingvini koji po prvi put istražuju akvarij.

 

Vaš vrijedni Mravac Plavac